Kada su prije devet godina otvorile vrata svojega hostela u samom centru grada, prvog u Splitu, doslovce su se preplašile. Ni u snu nisu očekivale kako će ih dočekati red, gomila mladih turista koji su već za koju minutu zaposjeli sve raspoložive sobe.
Marija Mustapić i Korana Bučić, prijateljice iz vrtićkih dana, tada su imale po 23 godine, još nisu bile udane, u Split su se taman doselile iz Australije, nakon turističkog putovanja po svijetu. Iza sebe su ostavile svoje domove s dalekog juga, iz zemlje koja je za njihove roditelje, hrvatske pečalbare, slovila kao obećana. Danas, devet godina poslije ista je ta Hrvatska za Mariju i Koranu postala obećana zemlja. Ne vjerujete, mislite da je kriza svima srezala krila, entuzijazam, motivaciju? E pa nije, Marija i Korana su živi dokaz, dvije dugogodišnje prijateljice su svim problemima usprkos mladost ludost preimenovale u mladost hrabrost. A kao rezultat je nastalo impresivno splitsko poslovno carstvo koje broji dva hostela, Charlie\’s Backpacker bar, već etablirani restoran Zinfandel i novootvorenu uspješnicu Brasserie on Seven, s ukupno 54 zaposlenika! A tek su im 32 godine! Kada čovjek odraste, dođu obitelj, djeca, hipoteke i tada više nema vremena za putovanja po svitu. Zato mladi iz Australije puno putuju, idu dok još mogu, i traže pritom hostele, ugodne, čiste prostore s pristupačnom cijenom smještaja. Ali u Splitu nije bilo niti jednog. Odma nam se upalila lampica, shvatile smo kako tu ima puno prostora za otvaranje biznisa. A onda nas je dočeka hladni tuš, nismo imale pojma ni što je PDV, riječi gospodarstvo, tvrtka, boravišna pristojba, minimalni tehnički uvjeti… Čeka nas je veliki posal, veliko učenje – kaže Korana, po svojima Dubrovčanka, koja je za prvo vrijeme s Marijom živjela u splitskom stanu njene bake. I tako to krene, s navalom gostiju otvorile su još jedan hostel. Onda su shvatile kako gostima treba i dobar lokal, tu u samoj blizini hostela, pa su u strogom gradskom centru za njih otvorile bar. Kako su same odrastale i počele mijenjati navike spram noćnih izlazaka, uvidjele su da im fali prostor koji će biti nešto između kafića i restorana. Mjesto gdje se može popiti dobro vino na čašu, degustirati fini obrok. Nastao je tako restoran Zinfandel koji je svim gradskim zlobnicima što su mu u zimskom splitskom čemeru predviđali propast, svojim uspjehom začepio usta. Zinfandel je punom parom radio cijelu zimu, stvorivši vjernu domaću publiku. A onda smo shvatile kako gradu treba i mjesto gdje će moći probati malo drugačiji doručak, preko dana popiti kavu, pojesti odličan kolač ili lagano ručati. A navečer uživati u predivnom pogledu na more i brodove uz ozbiljnu večeru. I tako je nastao restoran Brasserie on Seven na splitskoj Rivi. Svi su nam ostali objekti smješteni u centru, i svaki je uređen na neki svoj specifičan način. Restoran Zinfandel je industrijske koncepcije. Sedmica, kako domaći od milja zovu naš Brasserie od Seven, jer se nalazi na broju sedam, u samom srcu Rive, je lakšeg, prozračnijeg interijera. Ne može uz bjelinu Rive i plavo more s brodovima iz njega vrištati teške boje ili materijali – kažu vlasnice kojima su se putem u poslovnu priču uključili i njihovi supruzi. Brasserie im je sadašnje čedo pa ga prije nego što krenu dalje žele dignuti na noge, dobro ojačati, osamostaliti. Sedmica je bila velika i zahtjevna investicija, praćena kreditima koje treba svaki mjesec vraćati. A da bi se to i olakšalo, nužno je i ovaj restoran, smatraju, etablirati među domaćima. Stranci dođu i odu, tih nekoliko mjeseci godišnje ipak nisu dovoljni za cjelogodišnji ritam, plaćanje svih obveza, troškove. Zato je bilo potrebni dignuti unutrašnje snage u akciju, isto kao i u svim prethodnim objektima, u punu snagu staviti njihovi interni brain-storming. Riječ je o mozgu tvrtke sastavljenom od ljudi iz vlastitih redova, punih mašte, novitadi, svojevrsnom rodilištu ideja za stvaranje imidža svakog njihovog objekta.

Temeljita potraga za najboljim ljudima

-Bez dobre ekipe nema ničega. A najbolje ljude je najteže naći. Kada tražimo novog čovjeka, imamo i na desetke intervjua. Ali kada nađemo najboljeg, tada mu dajemo šansu da kreira, razbuđuje, upotpunjuje, sudjeluje. Našem kuharu iz Sedmice Goranu Dediću Žanku sada smo dogovorili usavršavanje u Londonu u restoranu s Michelinovom zvjezdicom. Što više on zna, to će se više i bolje odraziti na cijeli kolektiv – kažu. Svaki restoran ima i svog menadžera, u Zinfandelu je to Vanda Ivančić, u Sedmici Ivan Rabadan. Uz Sedmičinog kuhara Dedića Žanka, njihovo puno povjerenje ima i majstor kužine iz Zinfandela Tomislav Veseljak. Svi su oni i sastavni dijelovi logističke baze koja se na tjednoj razini sastaje kako bi unaprijedila ponudu, osmislila još bolje koncepte. Takvih sastanaka imaju i na svim drugim razinama, u samoj tvrtki, sa splitskim hotelima, TZ-om, stranim turoperatorima…Svi zaposlenici okupili su se na splitskoj Rivi. Nakon ‘milenijske‘ fotografije, krenuli su na svoja radna mjesta

Imamo odličnu suradnju s turoperatorom iz Londona, on nas promovira u svijetu, a rezultat su brojni gosti iz svijeta, mahom za Zapada, i svih dobi. Naravno da i u Australiji imamo dobar background. Na marketing jako pazimo, tu je svako ulaganje odlično ulaganje, to je jedan od ključeva napretka. Sve je to timski rad. E a znate li da se jutros zbog fotkanja za novine prvi put na jednom mjestu sastalo sve naše osoblje?! Tek smo tad obratili pažnju koliko je tu mladih ljudi u pogonu. E baš nas ima – kažu cure sa smiješkom.

Ima ih. Puno. I za te se ljude treba pobrinuti. Treba naći novca za plaće, sve one ostale dažbine, troškove, a gomila ih je. Zato Marija i Korana smatraju kako je nužno potrebno mijenjati koncept razmišljanja, po kojem sezona staje s krajem devetog mjeseca. Hvale pritom razmišljanja TZ koja idu u tom pravcu, tvrdeći i kako sezona traje upravo onoliko koliko joj netko postavi granice. A po pitanju ovih mladih i uspješnih poslovnih žena – granica nema. Nema. Zašto bi bile. Zašto bi nešto zatvorilo vrata kad dođe zima. Zašto bi splitski strogi centar trebao biti pust. Nema razloga. Mi smo Zinfandelovu koncepciju približili ljudima, stalno nešto organiziramo, uvijek imamo neke akcije, dane strane kužine po pristupačnim cijenama, vinska druženja. Želimo i da Brasserie postane takvo mjesto. U svim velikim gradovima na najljepšim se šetnicama nalaze najbolji restorani. Evo mi imamo Rivu, na kojoj domaći još nemaju naviku doći nešto pojesti. Ona je za Splićane mjesto gdje se pije kava. E tu leži naš novi projekt- vele. A pod tim misle na specijalne ponude koje se upravo kreiraju, primjerice slatki utorak koji kreće s početkom listopada. Uključivat će on mogućnost degustacijskog paketa po cijeni od 29 kuna, u koji će ući onoliko kolača koliko ih čovjek može pojesti. Ili gurmanski paket s burgerom kao glavnim igračem, i to onim od janjetine, angus goveda, znači od vrhunskog odležanog mesa, ili piletine uz pomfrit po cijeni od 49 kuna. Idemo dalje, do firme sa 150 zaposlenika-Ideje samo leže okolo, ne stignemo ih toliko realizirati. Idemo jedno po jedno. Ne smijemo se trošiti na nekoliko frontova. Eto taj slatki utorak, na primjer, željeli smo ponuditi vrhunske kolače, radi ih naša slastičarka Sandra Belić, to je ponuda na razini pet zvjezdica. Već smo brendirali naš hladni tart od limuna i vanilije – kažu. I dokle tako? Gdje im je cilj, što novo slijedi na njihovu putu? I uopće, jesu li na tom mladenačkom putovanju oko svijeta, na kojem su krenule sa svojim australskim društvom, bile svjesne gdje će ih na kraju život dovesti? Htjele smo doći živjeti u Europu. To smo znale. Željele smo nešto i raditi, zarađivati, stvarati. Shvatile smo kako je najgora ona prva godina, godina dizanja objekta. Zapravo bi bilo ludo da nismo išle dalje, kad kreneš nema više stajanja, to je ambicija, normalni slijed. Napravile smo dobru procjenu, jesmo. Idemo polako dalje. A cilj? Imamo, imamo, kako ne. Tile bi imat firmu s nekih 150 ljudi. Bavit će se ona i proizvodnjom – kažu Marija i Korana.

Hajdmo se kladit da će tako i biti.

TANJA ŠIMUNDIĆ BENDIĆ
SNIMIO JAKOV PRKIC/ CROPIX