Povijest govori da je najveće iseljavanje s otoka Korčule bilo u prošlom stoljeću (do početka II. svjetskog rata) kao posljedica propasti vinograda i opće društvene i gospodarske krize, zbog čega su neka sela nestala ili su prepolovljena. Pored narodnog nezadovoljstva socijalnim položajem, jača politički otpor teroru srbijanske dinastije. Poslije II. svjetskog rata, nedostatak posla povećava broj iseljenika. ”Da je otok imao timun (kormilo) otplovio bi i on”, govorilo se tako u doba kada je u jednom danu najvećeg iseljeničkog egzodusa u povijesti mjesta Blata zbog teških ekonomskih prilika 21. travnja 1925. godine 1500 mještana otišlo iz Prigradice u prekomorske zemlje (Južne Amerike i Australiju). Nažalost, nevjerojatan podatak govori da je u iseljeništvu više otočana nego na rodnom otoku Korčuli, gdje upornim poštenim radom stvaraju materijalnu osnovu za primanje i sadašnjih članova obitelji iz domovine. Iseljenici su izdašno pomagali rodni kraj i tako ublažavali socijalnu i gospodarsku krizu. U sklopu te tužne priče, prije par dana za vrijeme klapske večeri u Lumbardi smo susreli bračni par Branka i Mirjanu Markovina. Branko je prije 60. godina napustio rodni otok Korčulu u 18. godini života. Sa svojim bratom Darkom i pet prijatelja iz Lumbarde, pobjegli su ribaricom na vesla prema Italiji u stilu one istinite izreke ”trbuhom za kruhom”. Nakon tolikih godina ponavlja onu našu staru izreku: ”Tuđa zemlja ljubi svoje i ne poznaje jade tvoje.
Bilo nas je puno u kući, prisjeća se Branko Markovina, baština se obnavljala, ali teški život je prisiljavao mlade da rano ostare. Moj brat Darko prvi je govorio: ”Nema drugog izlaza nego bijeg”. Branko je tih dana dobio i poziv za služenje vojnog roka u JNA, kad je njih sedmero pronašlo jednu ribaricu na vesla i tjekom noći 10. listopada 1956. godine udaljavajući se od rodne Lumbarde potražili spas prama Italiji. Noć i dan veslanja ih je premorio, od konopa i vesala žuljevi po rukama i nogama. Na udaljenosti od desetak milja od hrvatske obale prihvatila ih je talijanska ribarica, koja ih je nahranila i teglila do talijanske obale. Desetak dana su bili smješteni u povećem kampu, gdje je došlo Kanadsko izaslanstvo tražeći mlađe, jake i sposobne radnike sa zanatom, a koji nisu vjenčani.
”Tada sam bio pun tuge priča nam Branko, umjesto da se radujem žalim, jer su mog brata Darka u 30.godini života odvojili od mene i vratili nazad jer je imao u Lumbardi suprugu i dvoje djece.
Nas neoženjene su ukrcali na prekooceanske brodove Vulcania i Saturnia u Napulju gdje smo otplovili prema Kanadi. Branko je bio po struci brodograditelj u drvu, a prvi posao je dobio na velikoj firmi u Novom Brunswicku. Bez znanja engleskog ili francuskog jezika teško se snalazio. Kosio je travu, žaleći što je napustio Lumbardu.
”Moga sam kositi doma skupa s ocem i materom, prisjeća se Branko. Onda je napredovao, postao muzač krava a kravu do tada nikada nije vidio. Taj posao ga je potpuno razočarao i preselio se u Sasrachawan kao građevinski radnik.
”Dobivao sam 90 centi plaće na sat, no prvi put u životu sam imao novaca, da štedim i kupim kvalitetniji zalogaj kaže Branko Markovina”. Puno se lomio, samoća ga je prisilila da se poslije četiri godine nikakvog života vrati kući u Lumbardu, gdje je povratkom pronašao ljubav svog života, suprugu Mirjanu iz obitelji Cebalo i sa njom se ponovo vratio u Kanadu. Konačno je nastavio raditi svoj stolarski posao koji se u Kanadi tražio sve više jer se kuće uglavnom i grade od drva. Bračni par Markovina je dobio i dvoje djece, sina Ivana i kćer Veselu. Cijela obitelj prvi put dolazi u Lumbardu 1972. godine, gdje je Branko uz vrt uredio veliku kuću u koju svake godine obitelj dolazi na odmor. Sada su i unuci porasli u Kanadi žive u gradu Calgary-ju. Branko svake godine dolazi u Lumbardu početkom srpnja i ostaje do početka mjeseca listopada. Još zavesla, kupa se, prati lozu i maslinu, lovi ribu, kako kaže iz najčišćeg mora na svitu, koju uz čuveno vino Grk najbolje sprema supruga Mirjana, koja se posvetila djeci, kući i običajima rodne Lumbarde . Njihova djeca govore hrvatski jezik, unuci pjevaju naše pjesme dodaje Branko Markovina. Godinama uz blagdan svetog Roka, zaštitnika Lumbarde, cijela obitelj na svečanostima skupa s mještanima pjevaju ”Sveti Roko, čuvaj našu valu”. Sretan sam što se ispunilo ono što je moj prijatelj, također iseljenik, kazao prije 60 godina: ”Doć će vrime, da će hrvatski vojnik nosit Očenaš ponosno kaže Branko Markovina”.

Tekst i snimak : Niko Perić